Na kojoj strani srce je njeno,
gdje da ga tražim?
U polju makova ko krv rumenom,
u polju raži.
Gdje su joj oči, na kome svodu,
ako ga ima?
Između zvijezda i kada odu
oblaci dima.
Gdje su joj ruke? Noć je i sniježi,
i studeno je.
Na rubu šume pod lišćem leži
janješce moje.
Iz tame stiže do moga praga
glas jedva čujan.
Uzalud zove usnula draga
mrtvog slavuja.
Gdje su joj usne? Anđeo šuti,
noć je i jesen
i tamo gdje se križaju puti
izgubit će se.
I bit će prosjak taj koga jučer zvali su kraljem,
zastat će na čas pred zidom kuće
i poći dalje.
Istine se ne bojim,
tek me glupost plaši,
oholost i umišljenost remete mi san,
otimaju jutru rosu
s tvoga snenog lica,
brišu dugu u tvojim očima,
gase suton na obali sna.
Na koljenima dočekujem zoru,
al jutro ne donosi okrjepu,
zvijeri skriveno vrebaju,
njihovo zavijanje ne prestaje.
Demoni koračaju ulicama,
provaljuju u naše utočište,
mjesec je krvav,
zvijeri traže plijen.
Nikada se neću predati, anđele,
s krikom nijemim u očima,
na bedemima ću stajati,
do posljednjeg daha...
nosceteipsum
