31. sij 2011.

Ne želim takav kraj...♥

Razmišljam o protekloj godini i kako sam je živjela i preživjela bez tebe, sunce moje... 
Bilo je, i uvijek će biti teško. Teret kojim nosim ne mogu nigdje odložiti, stalno je prisutan. 
Praznina koju ništa i nitko ne može do kraja ispuniti. Osmjeh na licu, ponekad lažan i bolan...
Sa grčem u utrobi gledam tvoje vršnjake i vidim te s njima...vidim tvoju kosu kako leti na vjetru, tvoje poskakivanje dok hodaš, tvoj glas koji me zove imenom...ali slika nestaje...postala si nevidljivo biće koje ne mogu opipati...

Ponekad odem na tvoj profil facebooka gdje nažalost nemaš mene kao prijatelja...i vidim koliko te vole tvoji prijatelji i još i dan danas ti pišu i mole te za pomoć u mnogim situacijama...nadam se da si im pomogla i da bdiješ nad njima, jer zaslužili su...draga moja Mirela, oni te stvarno vole još i danas i s tugom ti pišu koliko bi voljeli da im se vratiš. Nažalost, to nije moguće, samo mi možemo jednog dana doći k tebi, a do tada ti ćeš biti i dalje prisutna u mnogim srcima!
Uvijek se jako rastužim kad vidim da te i nakon više od godinu dana nisu zaboravili oni s kojima si najradije provodila vrijeme, tvoji prijatelji! Hvala im i u tvoje ime!
Nakon čitanja svih poruka  poželim te kraj sebe i odem u sobu da budem malo bliže tebi, gledam kroz staklo u tvoje pramenove kose i ne mogu odoljeti da ih ne pomilujem...otvorim staklenu kutijicu i milujem tvoje kovrče, a njihov miris me obavija...još uvijek mirišu kao i one noći kad si otišla....
Razgovaram s tobom i molim te za jedan tvoj dodir...voljena moja kćeri, ne želim takav kraj...
Voli te mama 

3 komentara:

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails