Vjetar i ruže!

 Vjetar i ruže

Zaleti se vjetar,

posred polja ruža

u obijesti svojoj

čudne igre zbija.

Čas ih nježno ljulja

- latice im ljubi -

čas naletom jačim

do zemlje ih svija.

U krhkosti svojoj

još jače su bile.

Prkoseći sili -

slomit se ne dahu.

I dok igra luda

izgubi na čari,

odmetnu se vjetar

i ode u mahu.

Tek podalje od svih,

na poljani pustoj,

jedna je ruža

u osami cvala.

U prolazu svome

tek je dahom taknu,

a ona je u tren

umirući pala.

(Mirjana Košuta, 2000.)

...palim li svijeću da mislima vratim
ono svijetlo kojim su me oči tvoje gledale,
palim li svijeću da nepoznato iz misli odagnam,
palim li svijeću da hladnoću groba
u topli dom pretvorim,
neznam, ali znam,
zapaliti ću svijeću...