15. lis 2010.

Vjetar i ruže!

 Vjetar i ruže
Zaleti se vjetar,
posred polja ruža
u obijesti svojoj
čudne igre zbija.
Čas ih nježno ljulja
- latice im ljubi -
čas naletom jačim
do zemlje ih svija.
U krhkosti svojoj
još jače su bile.
Prkoseći sili -
slomit se ne dahu.


I dok igra luda
izgubi na čari,
odmetnu se vjetar
i ode u mahu.
Tek podalje od svih,
na poljani pustoj,
jedna je ruža
u osami cvala.
U prolazu svome
tek je dahom taknu,
a ona je u tren
umirući pala.
(Mirjana Košuta, 2000.)

...palim li svijeću da mislima vratim
ono svijetlo kojim su me oči tvoje gledale,
palim li svijeću da nepoznato iz misli odagnam,
palim li svijeću da hladnoću groba
u topli dom pretvorim,
neznam, ali znam,
zapaliti ću svijeću...

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails