8. lis 2010.

Voljela bih...


Voljela bih...ponekad se probuditi,  a da ne osjećam taj napor, tu težinu,  tu bol, koju mi nanosi moje srce. Kao da gorim, a ne mogu izgorjeti, kao da umirem, a ne mogu umrijeti, kao da se borim u borbi koja ima samo jedan ishod, a taj ishod je moja patnja. Šta bih dala da bar, u jednom trenutku mogu zaustaviti vrijeme, i zaboraviti jad koji me proždire, jer samo u beskonačnosti ću biti sretna.

VJETAR ŠTO VAPAJE NOSI

Vjetar što noću vapaje nosi , 

tužno zvuči...
kao da zna da nosi riječi oproštaja
Kome da kaže to zadnje zbogom,
da voli..........
više nikog nema budnog....
svi sanjaju svoje snove, 
koga da pomiluje, 
kome da srce otvori,
da kaže koliko ga treba
da prenese poruku što zrakom lebdi
lebdi...
Kako prijeći preko te rijeke,
da se mostovi ne poruše, 
poruše, emocijama što život nosi 
i nemirom koji vlada onim što 
vjetrom vapaj šalje...
Naravno prekasno je da se čuje 
Prekasno za početak
Prerano za zbogom...

(Ukoliko volite pjesme lijepe stihove možete pronaći na blogu http://kecholand.blog.hr/)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails
U ovom gadgetu postoji pogreška