Ne placi dušo moja
Crvena jesen tugom zrije,
cuješ li vjetar
što se, s poznatih visina, smije?
Ne placi dušo moja,
ne kleciš to ti što si letjeti znala,
vjeruj mi i ako si pala,
samo pali ustati mogu.
Izmisli jedro za ovo nemirno more!
Zajedri svijetom
pred licem vjetra što se smije,
i budi opet, budi raskošna pjena
na leðima vala,
pjesmi si ovoj krila dala,
a tebi da leta nema?
Ne placi dušo moja,
izgubila si samo jedan svijet mali!
Kad vrijeme plakanja proðe,
otkrit ceš veliku tajnu
da koracaš opet,
ma gdje ti koraci stali!
