16. srp 2010.

Miro

Ovaj post objavljujem zahvaljujući Maji H. koja je u školskoj novinarskoj grupi napisala prekrasan esej za našu Miro i hvala joj puno na tome!
Ništa nije uljepšavala, sve je baš onako kako je bilo, kakva je bila, kakvom su je drugi doživjeli i po čemu je bila posebna, a Maja H. je našu Miro jako dobro poznavala.

Na fotki Maja&Miro


Miro
Mogli bismo reći da je bila dobra, pametna i draga, te tome dodati još stotine njenih osobina, ali poznavali smo je dovoljno dobro da zaključimo da se takvo što njoj ne bi svidjelo. Na beskonačno veličanje vrlina, ona je gledala s podsmjehom na licu i visoko podignutom obrvom, a to je dovoljan razlog da ovaj tekst bude o njoj kakva je stvarno bila.

Nismo ju zvali Mirela, već Miro, a neki smo uz to puno puta dodavali i ''Defektu'', riječ koju je ona sama stalnim ponavljanjem uvela u naš govor. U svakom trenutku i u svemu što je vidjela, čula ili napravila, njoj je nešto uvijek bilo ''defektno'', ali tu riječ nikada nismo shvaćali doslovno. Radilo se o puno širem pojmu koji ustvari nije imao neko konkretno značenje. Ako defektno ujedno znači i veselo, neozbiljno, smiješno, flegmatično, nasmijano i duhovito, onda je ona vjerojatno bila najdefektnija osoba u razredu. Njoj stvarno nikada nije bilo stalo do nastave, a u skladu s time se i ponašala. Bilo kada da ste ju pogledali, ona se ili nezainteresirano smiješila ili flegmatično ležala na stolcu. Naravno, samim time se podrazumijeva da je bila sposobna cijelo vrijeme prepričavati bilo što, a pričama nikada nije bilo kraja. Cijelo vrijeme je ciljano izjavljivala najveće moguće gluposti, stvari koje često nisu imale veze s vezom, a tim glupostima je i mizantropa mogla navesti da zavoli ljude. ''I onda sem pak v vremenskoj kapsoli i ne vidim z ovemi jočmi prsta pred nosom, ne'', napisala je jednom na komad papira u namjeri dopisivanja na kajkavskom pod satom. Nije očekivala pametne i inteligentne razgovore jer njoj se sve svodilo na zezanje, a mi smo ju zbog toga još više obožavali. S druge strane, ona je znala sudjelovati u inteligentnim razgovorima.

Bila je jedna od tri spodobe, uvijek odjevene u crno, koje su bez obzira na vrijeme vani svaki slobodni trenutak i odmor provodile kod grma ispred škole. Pušila je ili žicala ''jedan dim'', s mobitela puštala stvari tipa ''Nije lako Bubamarcu'' i zbog toga što ju ničega nije bilo sram, pa je izvodila bilo što, konstantno privlačila pozornost. Nigdje se nije pojavljivala bez debelih slojeva crne olovke oko očiju i raspuštene duge kose, koju je pak češljala jednom na mjesec. Nosila je viske crne marte, bez obzira što je čovjek mogao steći dojam da je teška kao i one same. Bila je mršava i, svojstveno svojim izjavama, zbog toga govorila da su doma zbog nje proširili sva vrata. No, unatoč tome nitko u razredu nije jeo toliko koliko ona. Ako ste stalno s njom ''visjeli'', svakih sat vremena ste mogli čuti: ''Aaaa, kaj da žderem? I ko pe s menom do kioska?''. Obožavala je muziku i slušala grupe poput Pantere, a mnogi su je vjerojatno zbog toga okarakterizirali kao sotonisticu. Bila je daleko od toga, a pentargam je za nju zbog provokacije predstavljao samo nosiv simbol. Njene najveće ''ljubavi'' su bile, kako je jednom napisala, alkohol i opijanja u parku, a jedino o čemu razmišlja to da li će imati dovoljno novca za isto. Nije bila na putu alkoholizma i nije radila budalu od sebe, kako vjerojatno karakteriziraju pripadnike naše generacije koji se tako ponašaju, već je samo znala uživati u životu (pa makar to bio neprihvatljiv način). Bila je zaljubljive prirode i primjećivala samo ''likove s kosom'' (dakle, dužine do ramena minimalno), ali nikada od nje nismo čuli dublje iskazivanje osjećaja što se toga tiče. Sve ono ''dublje'', ustvari, ona nikada nije iznosila na površinu, a mi nikada nismo tražili suprotno. Sasvim dovoljno je bilo to što je najbližim osobama dala do znanja da ne bi mogla živjeti bez njih da odu i ne može stvari zamisliti drukčijima od onih kakve su bile…

Onima koji su je dobro poznavali i kojima je bila dio života je izbušila ogromnu rupu negdje unutra onog dana kad je nepovratno otišla, a šest mjeseci nije dovoljno vremensko razdoblje za mirenje s tim odlaskom. Njeno vrištanje, skakanje i izvođenje gluposti si još uvijek možemo predočiti u glavi, a tako će vjerojatno i ostati. Mi smo i dalje defekti i da, ''we'll meet again'' (Pantera).

Broj komentara: 7:

  1. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  2. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  3. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  4. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  5. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails
U ovom gadgetu postoji pogreška