Gledala sam te sinoć, u snu,
tužnu, mrtvu, u dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u bijelom, u agoniji svijeća
gotova da ti predam život kao žrtvu.
Plakala sam i zapanjeno stajala
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
sumnjajući da su tamne oči jasne,
odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo, oči, dah i ruke
sve što očajanjem htjedoh da oživi
u slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj, mislima sivim
samo kosa tvoja, još je bila živa
pa mi reče: "Miruj, u smrti se sniva."
A. G. Matoš
