Mrtvac
Crnom zemljom preoranom
Razlile se vode sjajne
A oblaci nebom plove
U tišine veličajne.
Mirno lebde, tiho plove
k svijetloj pruzi nebosklona;
Tako lebde ponad zemlje
Od početka, od iskona.
S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava.
Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava,
I živote utrnjiva.
Ubila ga, i sad leži,
U nebo mu gleda glava -
Mirno trune, a nad njim se
Dim na zemlju povijava.
(Vladimir Vidrić)
Život je vječan, jer sva su njegova očitovanja samo izražaj jedne jedine sile koja se pokreće iz vjekova u vjekove, stvarajući uvijek nove oblike, producirajući nova lica, vraćajući ih nakon nekog vremena opet natrag u sebe, da ih obnovi u drugom obliku. U tom vječnom kretanju smrt je nužna, ali i prirodna, jer ona ne znači uništenje nego samo završetak jedne forme egzistencije i zato kad je čovjek u svom kratkotrajnom životu na zemlji vidio sve njezine ljepote treba i smrt primiti mirno i radosno jer ona znači samo promjenu u egzistenciji, povratak u onaj izvor iz kojega je život potekao.
Oblaci od vjekova plove u visinama neba, rijeke teku dalekim ravnicama, a pod tim oblacima i kraj tih voda, na crnoj zemlji muči se sićušan čovjek i u tom vječnom poretku stvari ne može se zaustaviti djelovanje svemirskih sila jer oblaci i dalje polove, rijeke teku, a čovjek trune. Bol i smrt je čovjekova nemoć!
Blago tebi, srce moje, kad već od rane zore ptice pjevice pjevaju nad tobom!
Nadam se da živiš neki drugi život i svi ćemo jednom doći k tebi i bit ćemo opet zajedno!
pusa
