21. tra 2011.

Kao prije...

Znam da nikad biti neće
kao što je bilo prije.

Toliko je snijega palo,
toliko je kiša lilo.
Nikad više biti neće
kao prije što je bilo.

U daljini biju ure,
idu dani, idu noći.
Kao divlji konji jure
i s njima će život proći.

Sve nas mijenja i sve stari,
kuće, snovi, suze, ljudi.
Taj što noću ljubav sanja
nije isti kad se budi.

Nije isti posljie bola,
nije isti polije pada.
Rastanak te svaki mijenja
i mijenja te svaka nada.

Nikad nije isti čovjek 
taj što kaže da te ljubi
i onaj što svakim danom
dio svoga srca gubi,
taj što daje obećanja,
zatim ne zna što bi s njima,
taj što voli i što sanja,
taj što gubi sve što ima.

Zimi sanja dio sunca,
dio ljeta, dio sreće.
Ljeti hlad i šaku snijega
na svom licu koje peče.

Dobit ćeš svoj dio jada 
i ti što se smiješiš sada.
I tebi će život reći 
nekoliko grubih riječi.

Ti ćeš biti samo sjena
koju neko sunce baca
neka nepoznata žena
pored mene što koraca.

Ti ćeš biti samo ime
koje više neću znati.
Između nas mnoge zime
zaborav će srcu dati.

Na ulici nekog grada 
iza tamnog stakla noći
ti ćeš biti, kao i sada
samo rana što će proći.

I u mraku pored mene 
bit će samo bol što jeca.
Samo prazne ruke sjene
od jastuka do mjeesca.

                          (G.Z.)



ŠUTNJA

Reci nešto,
sjeti se,
važno je,
ne volim tvoja mirna
i šutljiva usta.
Budeš li šutjela
tko će umjesto tebe
reći: volim te i samo tebe imam?
Svjetlo pada kroz krletku,
na mome licu 
sjena rešetke.
Često mislim 
na ono veče,
na ona jutra,
na tvoju kosu,
na stablo ruku uzdignutih,
kao da mole.
Vrati se,
reci nešto,
ne poznajem više tvoj glas
i ne vidim te
ako šutiš.
Kome govorim, 
vrbama, ptici na putu,
krilima što bez nje odlaze,
ili nikome?
Reci nešto,
reci barem da peče
mloja suza u tvome oku.
Oko bez suza nije oko,
plač je govor samoće.
Po njemu razlikujemo
žive od mrtvih.

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails