5. kol 2010.

Moj cvijet

Moj jedini cvijet si bila,
svenuo; pust mi život vene.
Bila si sjajno sunce milo,
ugasnu; noć je oko mene.
Krila si mojim snima dala,
slomljena su; već ne letim.
Krv si mi žarom zagrijala,
ti ohladnje; ja se ledim.

Vjetre, reci joj
O vjetre, što si mrsio kose njene, nemoj mrsiti moje nečešljane rukama tvojim,
ne briši lice moje suzama umivano, već digni, ponesi me, k njoj, da je ljubim, o vjetre.

Ruke su moje polomljena krila,
oči su moje prazan neproziran ekran,
a tijelo, tijelo je kip promrzli danom tvojim,
o vjetre.

O vjetre, da sam ptica, ali ptica nisam,
zato ponesi me ti, ponesi k mojoj jedinoj ljubavi!



U noćnim satima,
dok nemam sna,
dok nema traga zori,
sjećanja naviru iz mraka.

Noćas mi je teško, kao nikad prije,
ili isto kao i svaki dan otkada te nema kraj mene.

Ništa više nije jednostavno
i ništa nije kao prije,
jer nemam te više,
ili si ipak tu?
...u mom srcu...
samo što te ne mogu dotaknuti rukama svojim!

Na kraju ovog posta zahvaljujem Miri na prekrasno obrađenim fotografijama koje su uljepšale ovaj tužni blog. Mira radi predivne stvari sa fotografijama i možete pogledati njene picasa web albume koji će vas oduševiti kao što su oduševili mene Mira picasa web albumi kao i Youtube video

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails