U pjesmi "Mjesečina" pjesnik metaforom o krhkim igračkama u krvničkim jakim rukama poručuje da smo žrtve sudbine, da je sve prolazno i da će tuđe oči gledati mjesečinu kao što smo je mi gledali, a mjesec će se uvijek pojavljivati, izmijenjivat će se dan i noć, a nas neće biti...mjesečinom obasjan grob.
KAD PROLAZIŠ IZNENADA
Kad prolaziš iznenada kraj mene,
htio bih te uhvatiti za ruke.
Al se brzo želje moje stišaju:
Ja ugledam ispred sebe anđela,
Te me gleda, nestašno i veselo,
I smiješi se, i sitno, sitno korača.
O, oči moga anđela, ogledala sreće!
U vama se nigda, nigda, lik moj smiriti neće.
Dragutin Tadijanović 14.11.1922.
MJESEČINA
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.
Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkim jakim rukama!
Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.
O dugo, dugo, još poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:
Nađe se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.
PUSTOŠ
Nigdje nikog nema
Ni čovjeka, ni ptice.
...pusto mi je srce
i žalosno lice.
